Josip Kuže

“I tko onda ima veći porok? Jesam li ja veći kockar ako sam izgubio novac ili neki koji su izgubili dječje osmijehe i veselje navijača?” J.Kuže(1952-2013)

________________________________________________________

Josip Kuže je rođen u Vranju, a djetinjstvo provodi u Varaždinu. Sa 16 godina dolazi u Dinamo, na netipičan način - godinu dana nakon osvajanja KVG-ova, naš je klub pozvao preko novinskog oglasa(!?) zainteresirane mladce da pristupe treningu. Nakon sedam dana, od 400 pridošlih klinaca, samo se jedan "štrkljavi" (177cm, 53 kg) probio u prvu momčad. Pogađate - Kuže. Četiri godine kasnije debitira protiv Hajduka u Splitu i sudjeluje u najvećoj ST pobjedi ikad (5:1)!

Nedugo zatim izlazi 1973. članak u "Tempu" u kojemu ga BG novinar opisuje kao "disciplinovanog i korektnog fudbalera, s kojim nemaju problema ni treneri, ni sudije." Saznajemo kako mu je prvi trener bio Branko Horvatek, a legendarni Dražan Jerković mu je omogućio prvoligaški debi u Splitu. U tom momentu je nastupao i za mladu repku bivše države, a krenuli su ga i golovi u plavom dresu (u deset sezona provedenih u Maksimiru postigao je ukupno pet golova, a od toga čak 4 u sezoni 1972/73). Kuže je "poseban" i po tome što je kompletnu igračku karijeru proveo u Dinamu. Na žalost, sudjelovao je samo u osvajanju Kupa 1980., a i to za dlaku - u tekmi protiv Radnika iz Bijeljine (1/8 finala Kupa) ušao je umjesto Zajeca i tako se upisao na listu trofejnih igrača maksimirskog kluba. Sezonu prije osvajanja titule 1982. zaključio je karijeru s 28 godina, a zapravo se to dogodilo i već s napunjenih 25 godina(!) jer je poslije toga odigrao još samo osam utakmica. Jednostavno je doživljavao svoju igračku karijeru kao pripremu za trenerski posao, što je vidljivo i iz njegovih zabilješki (dolje), a i paralelnog studija prava s "nateravanjem" buba-mare po travnjacima. I u onom spomenutom razgovoru za Tempo, "Joža" navodi kao glavni cilj - završetak fakulteta i dobivanje diplome pravnika do 24. godine, pa je i novinar konstatirao kako je "neverovatno da jedan ovako borben igrač ne pomišlja da u fudbalu ostvari još više".

Dok u Zgbu vlada euforija zbog naslova nakon 24 godine, na drugom kraju svijeta, Kuže započinje svoju trenersku karijeru. Postaje trener Croatije iz Sydneya (što mu neki i HR novinari u to vrijeme uzimaju za zlo i proglašavaju to njegovim "blackpointom"), pa dvije godine kasnije trenerom BSK-a iz Sl. Broda. U Brodu radi dobar posao (u Kupu ih Dinamo jedva izbacuje, na penale), 1986. preuzima našu mladu momčad, a nakon godine dana u Borcu (BL), 20.lipnja 1989. postaje trenerom prve momčadi Dinama. 

Po ljeti 1988. za trenera dolazi Skoblar, te nudi mjesto pomoćnika Kužeu. Joža to ne prihvaća, nego se upušta u samostalnu avanturu zvanu Borac iz Banja Luke. Uvodi ih u prvu ligu i vraća se u Zgb. Za pomoćnika uzima Rudija Belina (kojem je to već uobičajena pozicija), a dovodi sa sobom i zamjenu za Kasala -Zvonka Lipovca. Sve u svemu ima momčad za "prste polizat"; Boban, Šuker, Shala, Mladenović, Ladić, tu su i "odbjegli sinovi" Deverić i Bračun... Iako je ta sezona ostala upamćena kao prva nakon skoro desetak godina da smo se borili za naslov, čisti fakti na kraju ne izgledaju "bajno". Završili smo 11 bodova iza Zvezde (ostvarili isti broj pobjeda kao prošle dvije sezone koje su bile podbačaj), u YU kupu ispali od Partizana, a u pretkolu Kupa UEFA od Auxerrea (1:0,1:3). Početak slijedeće sezone je ujedno i kraj za Josipa Kužea na plavoj klupi. Previše ego-tripova u svlačionici je dovelo da usprkos aktivnom rezultatu (0:0 vani protiv Atalante, 1/4 finale Kupa, ali i čak pet poraza u uvodnih 8 kola) Kuže kaže - dosta. I mahne na pozdrav...

Zamislite situaciju - imate (tek) 37 godina i trener ste Dinama. Morate stalno titrati Zvoni Bobanu, ali i napraviti dobar rezultat. Što je nemoguće ako gorespomenuti "El capitano" bojkotira. Začarani krug, prokleti klub. Već u mladoj momčadi (koju je Kuže trenirao prije dvije sezone) bilo je trzavica s Bobanom. Pa se to nastavilo u prvoj momčadi. Razloga koliko hoćeš - Zvone ne funkcionira sa Šukerom, pa ni s Mladenovićem, ali ni Ladićem. Svađaju se oko kapetanske trake. Medforda nemre vidjeti. Ne dao Bog da Dražen Boban nije u momčadi. Onda je i mlađi brat Boban ozlijeđen. Odnosno "ozlijeđen". Znači imaš minu unutar momčadi, a naravno i sveprisutnog Ćiru izvan kluba. Koji mu "prijateljski" (kao i uvijek) sapuna dasku i gura se na plavu klupu. Iako Kuže demantira, dovoljno je čitati između redaka; "Ne brinu me priče o smjeni i povratku Ćire Blaževića u Maksimir" (kolovoz 1990.), "Nisu me igrači sabotirali, odbijam tu mogućnost" (rujan 1990.), "Priču o Bobanu neću sada pričati, jer je mlad igrač" (rujan 1990.), "Previše je želje za samoisticanjem, pojedinačnih iskakanja" (rujan 1990.),"Po mom mišljenju sve je ovo smišljeno izvan kluba, pojedinci imaju prevelik utjecaj na neke Dinamove igrače" (predsjednik Mahmet). Indikativan je podatak da poslije odlaska Kužea plavi do kraja prvenstva doživljavaju u 28 utakmica ukupno samo - pet poraza. Koliko i s Kužeom na klupi u prvih osam tekmi... Bojkot? Ma kakvi.

Nakon odlaska iz Dinama, Kuže se "zapošljava" u Njemačkoj. U Mainzu osim našeg Kasala, trenira Jurgena Kloppa i Željka Buvača (desnu ruku trenera Kloppa sve ove godine). Gledajući Kloppov nogomet i njegovo poimanje istog, ne možemo se oteti dojmu da u tome svoje prste ima i "Joža". Na slici desno - Kužeove zabilješke i raspored za vrijeme treniranja Mainza. Isto tako nitko mu nikad neće, niti može zanijekati slijedeće činjenice iz njegovog prvog mandata u Maksimiru; A) osvojio je jedini Trofej Marjana koji su plavi osvojili (prvi dan pobjeda nad Ćirinim Nantesom, u finalu Hajduk) i B)  prosjek gledatelja za njegovog prvog mandata iznosi preko 15.000 ljudi na maksimirskom stadionu. U prvenstvu, bez europskih utakmica. Sve su ostalo nijanse...

Nakon odmora od Dinama koji je radno provodio po Njemačkoj, Japanu, Zaprešiću i Kranjčevičevoj, Kuže se u sezoni 2005/06 vraća u Maksimir i preuzima raspadnutu momčad iz "Lige za bedaka". Ono što slijedi je apsolutna rapsodija i Josipov doktorski rad na temu "ljepota nogometne igre". Ovaj put ga je dočekao "novi Boban", ali srećom samo u smislu nogometne genijalnosti - Luka Modrić. Bilo je tu još dobrih ili vrlo dobrih igrača, ali daleko od nekakvog "dream teama" (sastav; Turina - Buljat, Ćorluka, Drpić, Ćale - Chago, Mamić, Modrić, Etto - Eduardo, Bošnjak). I s tim "ne-dream teamom" je ostvario u prvih dvadesetak kola prvenstva sve pobjede, uz dva "iksa" i jedan jedini poraz (Osijek, 2.kolo, 0:1), uz gol razliku 60:9(!). Zapravo jedini koji su mu uzeli bodove su tri "naša" trenera - Ćiro, Šušak i Bago. Osobno je to meni najbolji Dinamo u zadnjih trideset i kusur godina, bez obzira što su u europi prejaki bili Arsenal i Auxerre (opet). Osim spomenute "crne mačke" Auxerrea (i Kužeove i Dinamove), još veći (i jedini ozbiljni) spoticaj se dogodio u - Ivanić gradu, gdje se od tadašnjeg drugoligaša Naftaša ispalo iz HR Kupa (poraz, 2:3). Repriza Kužeovog naprasnog odlaska s klupe iz 1990. dogodila se 4.11.2006., nakon prvog poraza u prvenstvu (u 13.kolu!) u Šibeniku. Kuže je ostavio plave na vodećem mjestu prvenstva i 1/4-finalu Kupa. Sve u svemu - u prvom mandatu je trajao godinu i tri mjeseca, u drugom još dva mjeseca duže, ali se ne možemo oteti dojmu (bez prevelike patetike) da je naš "Joža" bio predobar i prenaivan za neke puno veće "mačke" koji su vodili klub kako devedesetih, tako i 15-ak godina kasnije... I skoro zaboravismo - i u drugom Kužeovom mandatu je prosjek u Maksimiru bio uvjerljivo iznad 15.000 gledatelja. Ma koliko mi šutjeli o tome...

Share this page