Oj diname (ne) buš prvi...

Ovih dana me „zapalo“ da pišem o slavnoj generaciji '82. Uz to obilježavamo 50 godina od još većeg uspjeha, osvajanja KVG-ova. 20 godina od povratka „Žutog“, legendarnih tekmi protiv Partizana, Newcastlea, 10 godina od kad su Lukica i Mandža protutnjali amsterdamskom Arenom. A onda se osvrnem na sadašnju surovu stvarnost i nemrem vjerovati da je to isti klub. Da isti taj klub „visi“ protiv nekakvih norvežana kaj se bore za ostanak u svom prvenstvu. Pa kad pomisliš da je to najgore kaj se može desiti, ispadneš od albanaca koji su u rangu Udarnika iz Kurilovca (ako). U odlučujućoj tekmi pola igrača zijeva, pola nateže kožicu. U napadu se igra po sistemu „tko doda umrla mu majka“. Trener pol sata prije kraja vadi jedinu špicu i stavlja Fiolića nutra… Tko je tu lud? Zašto mu nitko nije rekao da trebamo zabiti gol, da nam „nula“ nije dosta? Uostalom, on sve zadnji dozna, nije znao niti da mu Fintić nema pravo nastupa u juniorskoj Ligi prvaka…

A prijelazni rok je posebna priča… Ova jučerašnja tragikomedija s Gavranovićem i Pavičićem, nemam riječi. Da bi se sve zaključilo s našom posudbom (?!!!) Pavičića glavnom konkurentu. Halo, POSUDBOM, ne prodajom. Isto kao što smo posudili Šituma ili prošle godine Juniora. Tko može reći da s Fernandesom ne bi bili prvaci? Tko može tvrditi da sa Šitumom na desnom beku, umjesto nesposobnog Slovenca ili Rumunja, ne bi igrali sad Europsku ligu? Da li treba podsjećati na „briljantnu“ prošlogodišnju poslovnu transakciju Andrijašević + hrpa para za Leškovića bez pol noge? Da li itko misli da bi bez te zamjene Rijeka bila prvak?

Sve ovo podsjeća na 1991. kad se nije znalo da li će se uopće ikad igrati prvenstvo (i koje) pa je iz Maksimira (ras)puštena cijela momčad – Boban, Šuker, Mladenović, Shala, Panadić, Deverić, Željko Petrović u velike strane klubove, ali u isto vrijeme posudiš i Cvitu Varteksu, pa sa Šoićem i Vighom zauzmeš „odlično“ peto mjesto u prvenstvu…

Koje smo mi „perverzno“ pojačanje uboli zadnjih godina? Ove sezone su došli Lecjaks i Doumbia. Ajmo reć da je prebrzo za njihovu procjenu (iako nije), pa ćemo ih ostaviti na miru, barem za sad. Prije toga su došli (po zimi) Sammir (o tom potezu neću potrošiti niti sekundu svog vremena) i Marcos Guilherme, koji niti jednom nije dobio svih 90. minuta. Vratio se u Brazil i koliko vidimo – trpa. Njima je dobar, nama nije bio…Ista priča je s već spomenutim Šitumom, koji se vratio prošlog ljeta. Osim njega, najzvučnija prinova je bio (isto spomenuti) Lešković, koji je trenutno u fazi petog stopera, uglavnom na tribinama. Skoro zaboravih Ali Karimija. Komentar je potreban? Ne? Hvala.

Prije dvije sezone je prijelazni rok donio među plave zadnje istinsko pojačanje – Marka Roga. U isto vrijeme došao je i Borna Barišić, još jedan u nizu koji nam nije bio dobar, sad dečko izbacuje PSV i igra za repku. Taj prijelazni rok je obilježio i dolazak Stojanovića i odlazak Pinta. Pintu se zamjeralo jer nikad u karijeri nije zabio gol. Nema veze što je (za razliku od slovenca) imao nogometnu inteligenciju, prodor i centaršut. „Stoja“ ima tapecirani auto, pa to dođe na isto…

Kad već spomenuh Roga, kao zadnje pojačanje, u pravom smislu te riječi, ajmo se vratiti duboko u povijest i vidjeti koja su imena stizala po sezonama u Dinamo; 1992. - Mario Stanić, 1993. - Joško Jeličić, 1994. – Zvonimir Soldo, Marko Mlinarić, 1995. – Goran Jurić, Mark Viduka, 1996. – Tomislav Rukavina, 1997. – Robert Prosinečki, 1998. – Miura, 1999. – Miljenko Mumlek, Goce Sedloski, 2000. – Boško Balaban, 2001. – Dario Smoje, 2002. – Ivica Olić, Silvio Marić, 2003. – Branko Strupar, 2004. – Ivan Bošnjak, Danijel Pranjić, 2005. – Etto, Zoran Mamić, Ognjen Vukojević, 2006. – Jens Nowotny, Davor Vugrinec, 2007. – Mario Mandžukić, Georg Koch, Igor Bišćan, 2008. – Robert Kovač, Tomo Butina, Pedro Morales, 2009. – Leandro Cufre, 2010. – Tonel, Arijan Ademi, Ante Rukavina, 2011. – Domagoj Vida, Joe Šimunić, 2012. – Marcelo Brozović, Duje Čop, 2013. – Junior Fernandes, Soudani, Ivo Pinto, 2014.- Marko Pjaca, Eduardo, Angelo Henriquez, Leonardo Sigali… i sad dolazimo do 2015. Marko Rog (i Livaković) i gotovo. Znam, neki će reći kakav npr. Mumlek , taj ništa nije dao u Dinamu. Istina, ali svi ovi nabrojani su u datom trenutku kotirali kao „prava“ pojačanja. Ili su bili reprezentativci u tom trenutku, ili zvučna strana imena, ili najtraženija „roba“ u HNL-u. I svi su odabrali Dinamo. Zadnje dvije godine, iz (ne)poznatog razloga to više nije slučaj. A u isto vrijeme (od 2015., zadnja tri prijelazna roka) plave je napustilo preko 50 (!!!) igrača. Recimo kako vam zvuči sastav Eduardo - Pivarić, Schindelfeld, Šimunović, Pinto – Brozović, Machado – Rog, Andrijašević, Pjaca – Čop. Ili Ježina – Barišić, Soldo, Taravel, Šitum – Jonas, Goncalo – Brekalo, Sammir, Guilherme – Radonjić. Ne bi osvojili naslov? Nisu niti ovi kaj su ostali… Da li je jači sastav npr. Zagorac – Lecjaks, Perić, Rahmani, Stojanović – Pavičić, Knežević – Fiolić, Ćorić, Gojak – Hodžić? Ne bih stavio „ruku u vatru“…

Zašto taj mali Lovro Majer već nije u Maksimiru? Zašto nitko nije probao dovesti slobodnog (do jučer) Tomečaka? Zašto ne pokazati snagu velikog kluba, pa dovesti tog Gavranovića, ako ništa drugo da se pokaže „snaga i moć“? Zašto ne probati dovesti na posudbu npr. Rebića ili Mitrovića ili Roga koji vani ne igraju? Zašto se ne upustiti u (ne)moguću misiju pa probati vratiti npr. Ćorluku ili Kramarića? Znam, 99% neće uspjeti, ali tako smo svi mislili svojedobno i za Nowotnyja i Cufrea i Roberta Kovača i Josipa Šimunića. O Prosinečkom da ne pričam…

I za kraj, ne ulazeći u kvalitete trenera, ali… Dinamo je klub koji su trenirali Bobek, Zebec, Jerković, Blažević, Marković, Ivić, Barić, Kuže i Halilhodžić. Dinamo je veliki klub koji nije zaslužio da bilo tko u njemu „peče zanat“, pa zvao se on Ivajlo , Mario ili u budućnosti Zoran ili Željko.  

A sad se vraćam u „vremeplov“ i nastavljam, sa smješkom i ponosom, pisati o generaciji Mlinke, Štefa, Zeke i ostalih fakina…

Share this page