Nakon osamostaljenja RH, redom su naš klub vodile dokazane trenerske „face“ – Od Vlatka Markovića, preko Ćire Blaževića do Otta Barića. Bio je krajem stoljeća tu i „uvozni“ Osvaldo Ardilles (koji je pak prije plavih vodio Newcastle i Tottenham). Prije njega su jedan period bili treneri legendarni igrači generacije '82 – Kranjčar (bio izbornik Hrvatske i Crne gore), Zajec (trenirao i Portsmouth u Premiershipu), Vlak (poslije vodio Ferencvaros i Žilinu). Do 2010. sve je više – manje još OK (Ćiro, Gračan, Kuže, Ivanković) iako se već polako pojavljuju i treneri-početnici (Jurčević, Cvetković, Soldo), odnosno treneri koji svojom „maloklubaškim“ poimanjem nogometa nisu za Dinamo (Lončarević, Jurčić, Čačić). Prevedeno – „prvaci svijeta“ su kad treba izboriti ostanak sa Zadrom, Istrom ili Inkerom, ali njihova nogometna filozofija ne ide s (napadačkim) ambicijama plavih u istu rečenicu… I onda (po našem skromnom mišljenju) dolazimo do posljednjeg „pravog“ trenera koji je preuzeo Dinamo – „Vahe“ Halilhodžića. Bilo je to u sezoni 2010/11 (prije sedam i pol godina!). Onda par godina izmjenjivanja „Boleka i Loleka“ na klupi, pa dolazak Zorana Mamića. Koji je, bez sumnje, uspješan i (relativno) dobar trener – sada. Ne i kada je preuzeo Dinamo, s 40-ak godina starosti, bez dana iskustva. Pa ga naslijedi „Bratko“, a njega još gori (iako smo mislili da je to nemoguće) Mario Cvitanović. Ljudi moji, on je prošle godine s Dinamom 2 (za kojeg su uredno igrali Sosa, Olmo, Moro, Lovren, Soldo…) bio peti u drugoj ligi! On je u Gorici izgubio tekmu sa Šemperom, Schildenfeldom, Machadom, Kneževićem, Olmom, Šitumom, Hodžićem i Henriquezom!!! I onda za nagradu dobije prvu momčad i ispadne od „slastičara“ iz Europe, a visi i protiv norveških „ribara“. On prođe u Kupu na penale protiv Novigrada! On protiv Hajduka u Maksimiru (na plus 12) izvede sastav s osam obrambenih igrača. Pa kod 0:1 zamjeni Leškovića Ćorićem, povuče Doumbiju na beka (?!), pored kojeg Ohandza prolazi „k'o na motoru“. Kolo prije protiv Osijeka ima 4:0, pa spašava pobjedu jer mu treba deset minuta da shvati da su domaći prešli na 4-2-4 i da mu treba treći stoper. Protiv Slavena ima 1:0 i onda u 82. minuti uvodi i četvrtog „ofanzivca“ (Hodžića) umjesto da zatvori tekmu. I visimo do kraja „k'o luster“, drhtimo za tri boda. I onda ova „rapsodija“ na Rujevici. Imaš 1:1, igrača manje, Rahmanija na klupi. Ne, tvrdoglaviš sa Doumbijem na stoperu (poznato? Dinamo – Lyon, Barbarić na klupi, stopera igra Leko) sve do 3:1, a onda uvodiš Rahmanija… Uz njega Zekić, Kopić ili Kek zgledaju kao Mourinho. I sad nakon svega se spominje da će njegova zamjena biti – Igor Jovičević?! Možda jednog dana bude najbolji trener na svijetu, ali dajte više prestanite s tim davanjem „igračke“ (prve momčadi) u ruke početnika. Prosimo lijepo…