Presjek sezone...........25    14 5 6    47:24    33 (66%)

PRVENSTVO 

18 9 4 5  23:17 22 (61,1%)

KUP

7 5 1 1  24:7 11 (78,6%)

(B.Hügl)

Branko Stinčić 14/0, Slavko Arneri 8/0, Ivan Golac 1/0, Željko Čajkovski 24/9, Krešimir Pukšec 23/3, Zvonko Strnad 22/4, Ivica Horvat 22/1, Svemir Delić 22/0, Franjo Wölfl 20/20, Dragutin Cizarić 20/0, Branko Režek 16/3, Aleksandar Benko 14/3, Dionizije Dvornić 13/1, Drago Horvat 11/0, Tomislav Crnković 11/0, Vladimir Gruškovnjak 8/1, Božidar Senčar 6/2, Marko Jurić 3/0, Stjepan Kašner 3/0

................................................................................................................

U jesen 1949. nije igrano prvenstvo. U prvi mah nam je palo na pamet da je to zbog "neprijatelja pred vratima" - SSSR je u jesen te godine raskinuo pakt o prijateljstvu i poslao svoju vojsku na granicu Juge. Opet, s druge strane igrane su kvalifikacije za SP i kup bivše države? Sve u svemu, tadašnje glavešine FSJ-a su dobro "sprčkale" stvari, pa je prvenstvo krenulo tek u ožujku, a onda dva mjeseca kasnije prekinuto zbog SP-a. I dalje nam nije jasno po kojoj koncepciji bi više odgovaralo putovati u Brazil u pauzi prvenstva, nego na kraju? Al, dobro, ako ništa drugo prijelazni rok je trajao rekordno dugo (utakmica prvenstva nije bilo skoro 10 mjeseci, od 22.5.1949. do 5.3.1950.!), pa bilježimo i dva poprilično zanimljiva transfera;

1. Branko Stinčić (desno) - prvi prelazak iz Hajduka u Dinamo, iako je on zapravo "naš". Rođen u Zagrebu, branio za Trešnjevku. Za vrijeme služenja mornarice igrao za Mornar, pa prelazi u "kopnenu vojsku", u Hajduk. Za njih brani tri sezone, a u zadnjoj završava kao pričuva Vladimiru Beari. 1950. dolazi među plave gdje dobrim igrama zaslužuje i poziv u repku. Te godine mu se i rađa sin Želimir.

Što se tiče samog prvenstva - "gore-dole" kao nikad prije niti kasnije. Uostalom, suhoparne brojke sve potvrđuju;

• 3   3 0 0   6:  1 (1.- 3. kolo)
• 8   0 4 4   6:14 (4. - 11. kolo)
• 7   6 0 1  11: 2 (12. - 18. kolo).

Prošlosezonski crni rekord bez pobjede u sezoni je pomaknut s pet i pol na punih šest mjeseci. Crna rupa u sredini "guta" briljantan početak i finiš - od 10 tekmi, zabilježeno je 9 pobjeda i jedan jedini poraz (a i taj od Hajduka u Splitu kojem treba pobjeda za naslov). Jedan od razloga je i neefikasnost, "mršavih" 23 gola u 18 utakmica. "Mara" Volfl je "isporučio" cenera, svi ostali samo 13 (nitko više od tri). U nekim slučajevima bilo je i nesreće (protiv BSK-a Stinčić ozlijeđen, opet D.Horvat mora glumiti golmana ili protiv Zvezde Wolfl "fula" penal...). Na kraju ponovljeno 4. mjesto, ovaj put sa šest bodova zaostatka u odnosu na prvaka Hajduka.

Tablica nakon 13. kola je ima slijedeći izgled; 1. Zvezda 22, 2. Hajduk 19, 3. Partizan 18, a u slijedeća dva kola plavi igraju protiv dvojca na vrhu. 01.10.1950. pobjeđuju Zvezdu u Maksimiru, pred 30.000 ljudi i "dovode" Splićane na "-1". Božo Broketa, igrač Hajduka, oduševljen dinamovom pobjedom, šalje telegram u naš klub - "dok je srca bit će i Croatije" (pola bivše države je tim potezom bilo oduševljeno, a pola baš i nije ;-)).

Vrijedi zabilježiti dvije stvari - Dinamo postaje samostalan klub (ne više u sklopu sportskog društva), te prvo finale Kupa. Opet je kraj godine rezerviran za termine kupa, a plavi kreću furiozno - 5:1(Rudar), 6:1(Lokomotiva), 6:0(Podrinje), te 4:0(Sarajevo). Polufinale donosi dramu protiv Hajduka - 120 minuta je potrebno za pobjedu, golom I.Horvata u 104. minuti. Finale se igra na naš Badnjak, u  njihovom Beogradu, protiv beogradske Zvezde, a sudi Matančić iz (pogađate ?) Beograda. Plava "oluja" donosi naše vodstvo 1:0, ali premalo izraženo pošto je omjer udaraca 12:1 za plave. U nastavku ozlijeđuje se Čajkovski, pa samo statira (još uvijek zamjena nema) i primamo gol za 1:1. Produžeci ne nose promjene, pa se za tjedan dana (na staru godinu!) igra novi ogled. Bez obzira na plavu premoć u prvom poluvremenu (prečka), Zvezda osvaja pehar.

Share this page