Presjek sezone..........24    11 6 7    51:37    28 (58,3%)

 PRVENSTVO 

18 7 5 6  29:25 19 (52,8%)

KUP

6 4 1 1  22:12 9 (75%)

(F.Glaser, B.Knežević)

Slavko Arneri 19/0, Ivan Golac 4/0, Željko Čajkovski 24/9, Franjo Wölfl 22/18, Aleksandar Benko 22/6, Krešimir Pukšec 22/1, Branko Pleše 21/0, Zvonko Cimermančić 20/10, Drago Horvat 20/0, Ivica Horvat 20/0, Ivan Jazbinšek 17/0, Marko Jurić 11/0, Ratko Kacian 6/2, Milivoj Drača 6/0, Josip Lampelj 5/2, Ivica Reiss 5/1, Zlatko Bučar 5/1, Mišo Etlinger 2/0, Đuka Strugar 1/1, August Lešnik 1/0, Vladimir Gruškovnjak 1/0, Branko Režek 1/0, Josip Šikić 1/0

...............................................................................................................

Nakon osvajanja naslova prvaka, pola plave momčadi igra u dresu Jugoslavije na OI u Londonu. Po povratku brzopotezna turneja po Belgiji i početak prvenstva. Na startu gubimo od kluba "Naša krila". Slijede još dvije utakmice protiv Bg klubova Partizana (pobjeda) i Metalca (bod). Tri pobjede u nizu (Lokomotiva, Hajduk, Sloga) bude nadu, ali ju poraz od Zvezde brzo gasi. Za kraj ipak pobjeda nad Budućnosti i samo "minus dva" u odnosu na vodeće. Uglavnom, u četiri tekme protiv ekipa iz "prestolnice" - samo tri boda, a protiv "ostatka" lige svih osam! Tramvaj, odnosno trolejbus liga :-).

U pauzi prvenstva, studeni je iskorišten za utakmice kupa. U osmini finala je "na knap" pobijeđen Zagreb(4:3), pa u 1/4-finalu i drugi Zg klub - Metalac 5:1. Završnica se igra u Beogradu, mi i tri "domaća" kluba. U polufinalu protiv Partizana odlična tekma puna preokreta (1:0 za nas, pa 2:1 i 3:2 za "momčad CDJA"). Završava 3:3 i pristupa se ždrijebu, koji nam nije naklonjen. Drugi dan, u revijalnoj utakmici za treće mjesto, "pometena" su "Naša krila" teniskim rezultatom - 6:2. Dinamo završava "final four" bez poraza, ali i bez trofeja...

...............................................................................................................

Drugi dio prvenstva za zaborav... Ako navedemo podatak da plavi nisu upisali prvenstvenu pobjedu skoro pet i pol mjeseci(!!!), od listopada '48. do travnja '49. sve je jasno. A "najluđe" od svega je što su zimske pripreme prošle fantastično - 9 utakmica, 9 pobjeda. I to ne bilo kakvih, jer smo "zmagali" i Hajduka i Zvezdu, te kao vrhunac i jaku reprezentaciju Austrije u Beču (nevjerojatnih 5:2)! Vrijedi spomenuti da je tada na "posudbi" u Dinamu igrao Stjepan Bobek, koji je odlično zamjenio bolesnog Kaciana. I onda četiri dana kasnije, u prvenstvu, izgubiš od "Naših krila" u Zagrebu?! Wtf? A to je bio tek početak (kraja). Na koncu mršave dvije pobjede (Loksa i Ponziana) u deset utakmica i ogroman zaostatak za prvakom...

U lipnju 1948. dovršen je stadion u Maksimiru (hm, kad bolje razmislimo nije dovršen niti dan danas). Otvoren je utakmicom gradskih sastava Zagreba i Budimpešte, a prvu tekmu plavih ljubitelji nogometa su pogledali protiv Partizana 19. rujna iste godine. Kasnije je i donešeno rješenje (od strane vlade NR Hrvatske) "kojim se odobrava da se navedene nekretnine ustupe u vlasništvo NK Dinamo Zagreb...te da je u slučaju rasformiranja NK Dinamo dužan vratiti te nekretnine općenarodnoj imovini."

...............................................................................................................

Ratko Kacian

Teško je rječima opisati čovjeka kojeg nikad u životu nisi vidio, niti uživo, niti na snimkama. Teško je iskazati osjećaje o čovjeku koji se rodio prije sto godina (doslovno), a umro u svojoj 32. godini. Ali kada se "zaviri" u njegov životopis, ubrzo je jasno da je bio "Amer" da bi Hollywood imao pune ruke posla... Rođen 1917. u Zadru. S 19 godina dolazi u HAŠK, s kojim osvaja povijesni/jedini naslov prvaka države. Nakon toga prelazi u Hajduk, gdje 1939., upravo u susretu protiv HAŠK-a udara suca i dobiva doživotni izgon iz nogometa! Ipak, slijedi pomilovanje, pa se upisuje i u povijest "Bilih" pošto 1940. protiv Mađara bilježi prvi nastup jednog igrača Hajduka za reprezentaciju Hrvatske. 1941. osvaja i naslov Banovine, a početkom drugog svjetskog rata se vraća u HAŠK. Za vrijeme rata nastupa za "akademičare" i reprezentaciju NDH. 1944. odlazi u partizane, a poslije rata iz momčadi "Prve armije" dolazi među plave. 1948. osvaja naslov prvaka s Dinamom i medalju na OI u Londonu s YU repkom. Usprkos bolesti nastupa i u par utakmica prvenstva 1948/49.

Share this page